Goran Trbuljak snimatelj


Datum i mjesto rođenja: 21. travnja 1948., Varaždin


Snimatelj, redatelj, likovni umjetnik, sveučilišni nastavnik. Studirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu gdje je 1972. godine diplomirao na grafičkom odsjeku. Nakon dvije godine usavršavanja slikarstva na Likovnoj akademiji (Ecole Nationale des Beaux Arts) u Parizu, studira u Zagrebu i diplomira 1980. godine na tadašnjoj Akademiji za film, kazalište i TV (danas ADU) na odsjeku snimanja Od 1988. godine stalno djeluje kao profesor na toj visokoškolskoj ustanovi. Osim profesionalnog bavljenja filmom i umjetničkom djelatnošću na području likovnih umjetnosti, fotografije, videa, konceptualnih umjetnosti, radio je i kao grafički urednik i urednik fotografije u časopisu Film, Polet i Gordogan te povremeno pisao i piše o fotografiji, filmu i slikarstvu u časopisima Spot, Film, Danas, Start, Globus i Slobodna Dalmacija Kao snimatelj snimio je dvadesetpet dugometražnih igranih filmova, niz kratkometražnih, eksperimentalnih, televizijskih filmova i serija. Njegova filmska fotografija najviši je domet već poznatoga i cijenjenoga snimateljskoga kruga, kruga izrasla na tradiciji hrvatskog filma i zagrebačke akademije Njegova je filmografija impozantna ne samo brojem već i dometima ostvarenja, a u stilskom pogledu pokazuje raznovrsnost tako da se može ustvrditi da je riječ o kompletnu i nadahnutu umjetniku. Stoga se u osvrtu na filmografiju njegovih igranih filmova mogu istaknuti samo najuspješniji filmovi, iako su praktički svi pokazatelj vrsna snimateljskoga rada. U debitantskom filmu Izgubljeni zavičaj (Ante Babaja, 1980) za koji je na festivalu u Puli 1980. godine nagrađen Kodakovom nagradom, donosi likovno stiliziranu fotografiju impresivnoga kolorita i svjetla, razrađenih kompozicija kadra, lirsko-romantičnog obilježja. U filmu se očituje i prilagodba u dokumentarističkom fotografskom stilu, kada to priča traži. Sljedeći je film Vlakom prema jugu (Petar Krelja, 1981) u kojem Trbuljakova kamera vrsno, nenametljivo ovladava praktički jednim zatvorenim prostorom (stan), kako u izgradnji svjetla , koloritu, tonalitetu, uporabi objektiva i kompoziciji kadra, maksimalno poštujući vizualni kontinuitet. U Tadićevu filmu Ritam zločina iz iste godine u crno bijeloj tehnici (film je izvorno sniman na 16mm vrpci, pa prebačen na 35 mm film) postojećim svjetlom visoka kontrasta, zrnate fakture stvara dramatičnost, ali ujedno i funkcionalno-dokumentarističku istinitost. U sljedećem filmu istog redatelja iz 1983. godine Treći ključ, Trbuljak nastavlja snimati pri nađenom svjetlu, samo sada u boji i znatno doprinosi fotografijom osjećaju tjeskobe. Film je također sniman na 16 mm filmu, pa prebačen na 35 mm, i odlikuje ga "neispeglana", ali autentična, životna fotografija. Za realističnu fotografiju u filmu Rani snijeg u Münchenu (Bogdan Žižić,1984) nagrađen je Zlatnom Arenom na pulskom festivalu 1984. g. Estetiziranoj slici vraća se u filmu Ljubavna pisma s predumišljajem (Zvonimir Berković, 1985). Različitošću fakture filmske slike odvaja sadašnjost i prošlost, primjenjuje subjektivnu kameru, uvijek pazeći na likovnu sastavnicu filmske fotografije. Kamera se u potpunosti uklopila u komornost Berkovićeve priče. Slijedi film Anticasanova (Vladimir Tadej, 1985). Ponovna suradnja s Tadićem u već prepoznatljivom Trbuljakovu stilu, je u filmu San o ruži (1986) za čiju je fotografiju nagrađen Zlatnom Arenom na pulskom festivalu 1986.godine. Za Veljka Bulajića snima 1986.godine Obećanu zemlju. U filmu Oficir s ružom (Dejan Šorak, 1987) vrijedna je pozornosti Trbuljakova fotografija koja balansira između dokumentarne i poetične vizualnosti. U filmu Branka Schmidta Sokol ga nije volio (1987) kamera je krajnje funkcionalna, maksimalno u službi priče, s naglašenim statičnim kadrovima. Potom je snimatelj u Krvopijcima (Dejan Šorak,1989), Čovjek koji je volio sprovode ( Z. Tadić, 1989), Orao ( Z. Tadić, 1990) i Ðuka Begović ( Branko Schmidt, 1991), od kojih posebice treba istaknuti boju u potonjem filmu. U Babajinu filmu Kamenita vrata (1992) Trbuljakova fotografija je fotografija ugođaja, što se može reći i za Kontesu Doru (Zvonimir Berković, 1993). U nastavku snima filmove Cijena života ( Bogdan Žižić,1994), Vukovar se vraća kući (B. Schmidt,1994) i Djed i baka se rastaju (Zvonimir Ilijić, 1996). U Trećoj ženi (Z. Tadić, 1997) ponovo snima u crno-bijeloj tehnici i na super16mm vrpci, stvarajući slikom ugođaj ratne tjeskobe, što se posebice odnosi na izgradnju svjetla. Nagrađen je Zlatnom Arenom na filmskom festivalu u Puli 1997. godine, kao i nagradom tvrtke Kodak. Na sljedećem pulskom festivalu nagrađen je Zlatnom Arenom za fotografiju u filmu Transantlantic (Mladen Juran, 1998) koja je filmu nedvojbeno najveća vrijednost, na razini svjetskih snimateljskih uspješnica u tom žanru. Za Snježanu Tribuson snima film Ne dao Bog većeg zla (2002), u kojem fotografija izuzetno pridonosi nostalgičnom ugođaju, posebice glede uporabe svjetla i boje. U Žmegačevu filmu Prezimiti u Riju (2002) koji je snimljen na super16 vrpci i kasnije prebačen na 35 mm film, Trbuljak napušta dominantno likovni stil u pristupu filmskoj fotografiji i snima na dokumentaristički način, najčešće kamerom iz ruke. Fotografija je najveći adut i u Papićevu filmu Infekcija iz 2003. godine, također izvorno snimljenom na 16 mm vrpci i prebačenog na 35mm format, jer je upravo njome ostvaren neobičan, mističan ugođaj. Goran Trbuljak radeći u brojnim filmovima različitih žanrovskih opredjeljenja gotovo uvijek slikarske afinitete prilagođava svakom pojedinom filmu i tada ostvaruje najbolje rezultate.


Anticasanova

Godina: 1985

Cijena života

Godina: 1994

Djed i baka se rastaju

Godina: 1996

Ðuka Begović

Godina: 1991

Infekcija

Godina: 2003

Izgubljeni zavičaj

Godina: 1980

Kamenita vrata

Godina: 1992

Kontesa Dora

Godina: 1993

Krvopijci

Godina: 1989

Ne dao Bog većeg zla

Godina: 2002

Obećana zemlja

Godina: 1986

Oficir s ružom

Godina: 1987

Orao

Godina: 1990

Prezimiti u Riu

Godina: 2002

Ritam zločina*

Godina: 1981

San o ruži

Godina: 1986

Sokol ga nije volio

Godina: 1988

Transatlantic

Godina: 1998

Treća žena

Godina: 1997

Treći ključ

Godina: 1983

Vlakom prema jugu

Godina: 1981

Nadopunjavanje informacija

Ukoliko primjetite netočne informacije ili pak imate ideju kako bi se ovu bilješku moglo unaprijediti, svakako nam javite.