Nausikaja film


Godina proizvodnje: 1995

Trajanje: 111 minuta

Tehnika: 35mm widescreen, boja

Filmski rod: Igrani film


Režija:
Ruić, Vicko

Produkcija:
RZF Nausikaja

Snimatelj:
Vrdoljak Vjekoslav

Sinopsis:
Zagreb, 1939. Student Matija Remenar polaznik je privatne glumačke škole, a stanuje kod sredovječne gospođe Šlajner u sobi u kojoj su se trojica prethodnih podstanara objesila. Inspektor Stevović istražuje te zagonetne slučajeve smrti, a jedini trag je neobični pauk koji je pronađen na tijelima sve trojice samoubojica. Stevović se oslanja na Matijinu pomoć u pokušaju rješavanja misterija, dok istovremeno gđa Šlajner iskazuje sve veću erotsku naklonost prema mladiću. On je pak zainteresiran za tajanstvenu djevojku koju svakog dana viđa na prozoru susjednog stana i kojoj je nadjenuo ime Nausikaja...

Uloge:
Igor Serdar (Matija Remetin), Nada Gaćešić Livaković (Marija Šlajner), Maja Nekić (Nausikaja), Mustafa Nadarević (policijski inspektor Stevović), Neven Čorak (atlet), Pero Kvrgić (učitelj glume), Boris Dvornik, Tomislav Martić, Matko Raguž, Slavko Juraga, Mario Mirković, Suzi Josipović i dr.

Zemlja proizvodnje:
Republika Hrvatska

Scenarij:
Vicko Ruić

Glazba:
Zrinko Tutić

Montaža:
Dubravka Premar

Scenografija:

Kostimografija:

Komentar:
Nausikaja je prvi neovisno produciran film nastao u neovisnoj Hrvatskoj (producenti Vicko Ruić i Željko Vukmirica založili su vlastite kuće da bi dobili kreditna sredstva za realizaciju produkcije), a njegov autor Vicko Ruić zamislio ga je kao ultimativan art film oslonjen na tzv. estetizirani stil, simbolizam i kontemplativnu sugestiju. Dok je vizualno uobličenje nesumnjivo uspjelo, posezanje za alegorijsko-simboličkim prosedeom uglavnom je završilo u pretencioznosti. Kaotičnost značenjskog sloja otupila je oštricu potencijalne ideologijsko-političke provokativnosti. Film je zapaženo prikazan na nizu manjih međunarodnih festivala, a na Pulskom je festivalu nagrađen Zlatnim arenama za najbolju fotografiju i scenografiju.

Ostale nagrade: Pula 96' - Nagrada Kodak za kameru Vjekoslavu Vrdoljaku (ex aequo s Enesom Midžićem za Sedmu kroniku)