Tomislav Pinter snimatelj

1. Početna
2. Snimatelji
3. Tomislav Pinter

Datum i mjesto rođenja: 16. lipnja 1926., Zagreb

Datum i mjesto smrti: 15. kolovoza 2008., Zagreb

Najznačajniji hrvatski snimatelj, kako po umjetničkim dosezima, tako i po brojnosti snimljenih filmova, te dobivenim nagradama za snimateljski rad. Nakon završene gimnazije upisuje slikarstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu (1946). Napušta studij želeći postati filmski snimatelj. Od godine 1945. radi u Jadran filmu (poslovi u laboratoriju i drugim odjelima, asistira snimatelju Hrvoju Sariću). Samostalni snimatelj je od 1948. kada snima priloge za filmske mjesečne preglede. Prvi dokumentarni film snima 1951. godine (Radi onoga jutros, R. Ostojića), a prvi igrani četiri godine kasnije, Mala Jole u režiji Nenada Fulgosija, koji nikada nije dovršen, pa se tako smatra da je ipak prvi igrani film snimio 1960. (Kota 905, Mate Relja). Od tada hrvatski je snimatelj s najvećim brojem filmova u bivšoj Jugoslaviji, hrvatskoj kinematografiji, a i svjetskim produkcijama. Uvijek teži vrhunskim profesionalnim kriterijima u filmskoj fotografiji (izgradnja svjetla, odabir objektiva, kompozicija kadra, izražavanje bojom, osmišljeni pokreti kamere i dr.) ne zazirući pri tom ni od stanovitih eksperimenata (primjerice u filmovima Vatroslava Mimice, Gorana Rušinovića i drugih). Iz njegova iznimno velika opusa (oko 90 igranih filmova, 100 kratkometražnih, oko 10 televizijskih serija…), od čega je za hrvatsku kinematografiju snimio 28 igranih filmova, surađujući s najznačajnijim hrvatskim redateljima teško je izdvojiti najznačajnije. Nemoguće je ukratko navesti sve značajke Pinterova opusa, no neizostavnim se čini naglasiti kako u Mimičinom Prometeju s otoka Viševice (1965) rabi tonski negativ osjetljivosti 10 ASA čime se postiže dokumentaristička fotografska struktura i sugerira vremenski skok u radnji ili uporabu usmjerenoga difuznog svjetla i funkcionalne kompozicije kadra u filmu Rondo (Zvonimir Berković, 1966), čime se vrlo uspješno prikazuje unutarnji život likova ili u filmu Breza (Ante Babaja, 1967) u kojem se likovna nadgradnja kadra postiže uporabom objektiva (uskokutnika i širokokutnika), snimanjem pri oblačnom vremenu i zasićenim bojama, što filmsku sliku približava slikama hrvatskog naivnog slikarstva.
Pinterov opus čine i filmovi skromnijih produkcijskih projekata, kao i veliki spektakli (Bitka na Neretvi, Veljko Bulajić, 1969), pri čemu on snimateljski stil uvijek prilagođava potrebama filma u suglasju s pričom i redateljskim postupcima ulažući maksimum snimateljskog umijeća, pa čak i onda kad je riječ o filmovima minorne kakvoće. Uočava se da ponekad, kad izostane potpuna komunikacija između njega i redatelja, zna zapasti u stanoviti fotografski esteticizam.

Nagrađivan je nizom nagrada, od kojih su najvažnije:
dvije godišnje Vladimir Nazor (1966. i 1982.)
Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (1989)
Osam Zlatnih arena na filmskom festivalu u Puli
Nagrada Milton Manaki za životno djelo


Važniji filmovi: Abeceda straha (Fadil Hadžić, 1961), Dvostruki obruč (Nikola Tanhofer, 1963), Pravo stanje stvari (Vladan Slijepčević, 1964) Prometej s otoka Viševice (Vatroslav Mimica, 1965), Ponedjeljak ili utorak (V. Mimica, 1966), Put u raj (Mario Fanelli,1970), Timon (Tomislav Radić, 1973), Mećava (Antun Vrdoljak,1977), Samo jednom se ljubi (Rajko Grlić, 1981), Kiklop (A. Vrdoljak, 1982), Ðavolji raj (R. Grlić, 1989), Svaki put kad se rastajemo (Lukas Nola, 1994), Svjetsko čudovište (Goran Rušinović, 2003).