Dnevnik Diane Budisavljević film

1. Početna
2. Filmovi
3. Dnevnik Diane Budisavljević

---

Godina proizvodnje: 2019.

Trajanje: 88 minuta

Tehnika: DCP, boja

Filmski rod: Igrani film

---

Režija:
Budisavljević, Dana

Produkcija:
Hulahop, December, This and That Productions

Snimatelj:
Rasol Jasenko

Sinopsis:
Duboko potresena progonom majki i djece u NDH, Austrijanka Diana Budisavljević, udana za uglednog zagrebačkog kirurga srpske etničke pripadnosti, iz svog zagrebačkog stana s nekolicinom suradnika pokreće riskantnu akciju. Njome iz logora spašava više od desetoro tisuća djece uglavnom srpskih odnosno pravoslavnih roditelja. Mada joj je u početku išlo u prilog, u povijesnim previranjima njezino austrijsko porijeklo postaje teret zbog kojeg jedna od najvećih humanitarnih priča Drugog svjetskog rata ostaje neispričana.

Uloge:
Alma Prica, Igor Samobor, Mirjana Karanović, Vilim Matula, Areta Ćurković, Ermin Bravo

Zemlja proizvodnje:
Hrvatska, Slovenija, Srbija

Scenarij:
Dana Budisavljević, Jelena Paljan (prema istoimenim zapisima Diane Budisavljević)

Glazba:
Alan Sinkauz, Nenad Sinkauz

Montaža:
Marko Ferković

Scenografija:
Dušan Milavec, Ivo Hušnjak

Kostimografija:
Martina Franić

Komentar:
Hibridni, dokumentarno-igrani film Dnevnik Diane Budisavljević polazi od izvještaja koji je prema ranijim bilješkama naslovna austrijska humanitarka 1947. pisala po nalogu nadležne službe. Autorica adaptacije, Dana Budisavljević, odlučila se na riskantan potez igranog uprizorenja dokumentarnog teksta te njegovo povezivanje s dvije vrste slikopisne dokumentarne građe – arhivskim materijalima iz doba NDH, te aktualnim snimkama svjedočenja nekadašnjih dječjih logoraša, sada ljudi tzv. treće životne dobi. Hvale vrijedno autoričino je umijeće glatkog spajanja tih disparatnih sastojaka, čemu je doprinijela nekonvencionalna, a vrlo učinkovita odluka da cijeli film bude snimljen crno-bijelo. Također, kao što su mnogi istaknuli, zanimljiva je i ideja da igrani sloj, opet suprotno konvencijama, bude faktografski suh, a dokumentarni, umjesto uobičajene težnje objektivnosti, emotivno nabijen. Međutim ta ideja bolje funkcionira na papiru nego na platnu. Naime ključan problem filma je taj što su arhivski materijali endehaškog Hrvatskog slikopisa toliko snažni da se čak i veći dio sadašnjih dokumentarnih svjedočenja, bez obzira na njihovu solidnu, mjestimično i vrlo dobru vizualnu stilizaciju, kraj njih doima pomalo blijedim (dragocjen izuzetak je vrlo dirljiva priča Milorada Jandrića o sestri koju nikad nije pronašao, dobroj ženi koja ga je posvojila i mirisu grožđa koji nikad neće zaboraviti), o igranim segmentima da se ne govori. Samo otvaranje filma je impresivno – isprva nalik nejasnoj mrlji, čamac na rijeci postepeno izranja iz bijele koprene, a ubrzo slijede i fascinantni arhivski prizori nastupa diktatora Ante Pavelića u slow motionu koji slikaju demona na djelu, te prizor rušenja zagrebačke sinagoge. Nešto tako moćno već dugo nije viđeno u hrvatskom filmu i gotovo sve što slijedi nužan je pad, sve do novog snažnog arhivskog trenutka pri završnici, dječice-živih skeleta po kojima plaze muhe. Arhivska građa emotivnu letvicu postavlja najviše moguće, ali se baš zato smirena dokumentarna svjedočenja djece-staraca mogu doživjeti i drugačije - ne kao pad nego kao dobrodošao kontemplativni kontrapunkt. No igrani sloj doista je slabiji – sadržajno neelaboriran, oblikovno lišen ekstraordinarnije stilizacije, doima se kao rutinska igrana rekonstrukcija nalik onima kakve se često nalaze u kreativno neambicioznim televizijskim dokumentarcima.

Početak prikazivanja:redovna (hrvatska) kino distribucija 3. listopada 2019.

Nagrade i festivali:
- Pulski filmski festival 2019. – Velika zlatna arena za najbolji film, Zlatna arena za režiju, Zlatna arena za glazbu, Zlatna arena za montažu; Zlatna vrata Pule (nagrada publike); Nagrada kritičarske federacije FEDEORA za najbolji hrvatski dugometražni film
- Motovun Film Festival, 2019.
- Festival slovenskog filma, Portorož, 2019.
- Vox Feminae Festival, Zagreb, 2019. 
- Festival istočnoeuropskog filma u Cottbusu, 2019. – nagrada za najbolji debitantski film
- Filmski festival glumca, Vinkovci, 2019. – Zlatni Orion za najbolju glavnu žensku ulogu
- Međunarodni filmski festival u Antaliji Golden Orange, 2019.
- Festival židovskog filma u Londonu, 2019
- Zagreb Film Festival, 2019. – najbolji film programa PLUS -
- Filmski festival Slobodna Zona, Beograd, 2019. – nagrada Human Rights; nagrada publike
- Jerusalem Jewish Film Festival, 2019. – najbolji dugometražni film u međunarodnoj konkurenciji
- Međunarodni filmski festival u Göteborgu, 2020. 
- SEEfest – Filmski festival jugoistočne Europe, Los Angeles, 2020.
- Taormina Film Festival, 2020.
- Sarajevo Film Festival, 2020.
- Liburnia Film Festival, Opatija/Ičići, 2020.
- Festival povijesnog filma Waterloo, 2020. – nagrada za najbolji film
- Mostar Film Festival, 2020.
- Tuzla Film Festival, 2020.
- Eastern Neighbours Film Festiva, Haag, 2020.
- Nagrada Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji hrvatski dugometražni igrani film godine