Godina proizvodnje: 2011
Trajanje: 70 minuta
Tehnika: 35 mm, boja
Filmski rod: Igrani film
Režija:
Matanić, Dalibor
Produkcija:
Kinorama
Snimatelj:
Černjul Vanja
Sinopsis:
Jednog snježnog zimskog dana gruba i cinična Ana (Iva Mihalić) s mlađom sestrom Lucijom (Judita Franković) i njenim dečkom (Igor Kovač) automobilom stiže na udaljeno obiteljsko imanje u Lici. Riječ je o imanju koje su djevojke odavno napustile, a na kojem osamljen živi njihov asocijalni otac (Ivo Gregurević). No njegova asocijalnost krije psihopatologiju tragičnih dimenzija, on je izrazito šutljiv i prijeteći distanciran čovjek sklon agresivnim ispadima. Ponovni susret oca s kćerima i razvoj njihovih složenih odnosa rezultirat će otkrivanjem užasne tajne iz prošlosti i naposljetku dovesti do nove tragedije.
Uloge:
Judita Franković (Lucija), Iva Mihalić (Ana), Ivo Gregurević (ćaća), Igor Kovač (Lucijin dečko)
Zemlja proizvodnje:
Hrvatska
Scenarij:
Dalibor Matanić
Glazba:
Jura Ferina, Pavle Miholjević
Montaža:
Tomislav Pavlic
Scenografija:
Igor Dropulić
Kostimografija:
Zrinka Mareković
Komentar:
Psihološku triler-dramu s elementima horora, godine 2011. na pulskom festivalu nagrađenu Zlatnim arenama za najbolju režiju, sporednu žensku ulogu i kameru, najlakše se može opisati riječima „Michael Haneke u ličkoj zabiti“. Kroz storiju o dvije kćeri i ocu iz jedne odavno raspadnute obitelji koji se u pratnji dečka jedne od djevojaka susreću nakon dugo vremena, Matanić mirno i prilično sigurno analizira patologiju i mračno naličje kolokvijalno kazano disfunkcionalne obitelji. Disfunkcionalne je u ovom slučaju preblaga riječ, jer se u središtu obiteljskog mraka koji će na kraju dovesti do tragedije nalaze iznimno tjeskobne tajne i strašni događaji iz prošlosti koje autor namjerno i efektno ostavlja tek naznačenima i sugeriranima. Matanićeva režija je spretna i sigurna, pri čemu imponiraju vješte uporabe drugog plana i dubinskog kadra kao i efektno korištenje prirodne i zadane scenografije. Glumački nastupi su odlični i povremeno uistinu nadahnuti (osobito onaj zasluženo Zlatnom arenom nagrađene Ive Mihalić), gradiranje uznemirujućeg ozračja s osloncem na horor je nerijetko dojmljivo, a dodatnu sugestivnost autor postiže postupnim prelaženjem s dominantnih totala u uvodu na sve intenzivnije blize i krupne planove, kao i povremenim posezanjem za subjektivnim kadrovima. Protagonisti su škrto no funkcionalno profilirani, a gledatelj tek naslućuje svu dubinu i tragičnost intimnih drama dviju sestara prouzrokovanih naslućivanom traumom iz djetinjstva. Suočavanje s posljedicama davnih užasa u završnici dovodi do dijelom neočekivane erupcije nasilja, a jedina ozbiljnija zamjerka filmu može se uputiti zbog toga što elaboriranju raspleta i pozadine čitave priče nije posvećeno više vremena. Također, karakterna obilježja ženskih likova u kombinaciji s njihovom tjelesnom sličnošću dodatno naglašenom odjećom i šminkom, kao i dramskim i režijskim rješavanjem određenih konfliktnih situacija, nude mogućnost za slobodniju interpretaciju filma u smislu da bi obje kćeri mogle biti psihofizičke inkarnacije jedne psihički raspolućene osobnosti.
Početak prikazivanja: premijerno 18. srpnja 2011. godine na pulskom festivalu, redovita kino distribucija studeni 2011.
Nagrade i festivali:
Pulski filmski festival 2011. godine – Zlatne arene za najbolju režiju, sporednu žensku ulogu i najbolju kameru te Nagrada za najbolji film međunarodnog udruženja kritičara FEDEORA
Ukoliko primjetite netočne informacije ili pak imate ideju kako bi se ovu bilješku moglo unaprijediti, svakako nam javite.