Godina proizvodnje: 1957
Trajanje: 106 minuta
Tehnika: 35mm standard, c/b
Filmski rod: Igrani film
Režija:
Bauer, Branko
Produkcija:
Jadran film
Snimatelj:
Blažina Branko
Sinopsis:
Predrag Bojanić, inženjer na gradnji hidrocentrale, ratni invalid bez noge, upozna u sanatoriju za očne bolesti Ljubicu Romić, djevojku koja je u ratu izgubila vid. Primarijus Vrančić predlaže Bubi da se prije operacije koja bi joj mogla vratiti vid odmori u obližnjem pansionu u kojem stanuju Bojkan i njegov prijatelj dr. Žarko Mitrović, Vrančićev pomoćnik. Pritom nalaže Mitroviću da Bubi ne otkriju da je Bojkan hrom, kako ne bi pomislila da je u domu za invalide: njezina psihička spremnost najvažnija je za uspjeh operacije. Domaćica pansiona, teta Ema, isprva teško prihvaća Bubu, jer je ljubomorna na gošće u pansionu, ali se postupno s njom zbližava. Buba i Bojkan provode sve više vremena zajedno, zabavljaju se skijanjem (usprkos hromosti on je izvrstan skijaš), a naposljetku i zaljubljuju. Njemu je isprva neugodno što joj ne može otkriti da nema noge, ali kasnije mu je gotovo i drago što ona ne zna za njegovu manu. U pansion dolazi Lela, Mirkovićeva prijateljica, i svojoj nesmotrenošću izazove nervozu i Eminu ljubomoru, a zategnutost situacije pojačavaju činjenica da se termin operacije bliži te Bojkanova tjeskoba zbog prikrivanja invalidnosti…
Uloge:
Tamara Miletič (Ljubica Romič-Buba), Milorad Margetić (inž. Predrag Bojanić-Bojkan), Nikša Štefanini (dr. Žarko Mirković), Olivera Marković (Lela), Stjepan Jurčević (primarijus Vrančić), Nela Eržišnik (teta Ema), Branko Šantić (Babonja), Tomo Kuruzović (Miško), Luka Delić, Dragoslav Popović, Dušan Banjac, Darinka Ðurašević i dr.
Zemlja proizvodnje:
Federativna Narodna Republika Jugoslavija (Narodna Republika Hrvatska)
Scenarij:
Arsen Diklić (prema ideji Boška Kosanovića)
Glazba:
Bojan Adamič
Montaža:
Radojka Ivančević
Scenografija:
Vladimir Tadej
Kostimografija:
Vladimir Tadej
Komentar:
Velik uspjeh filma Ne okreći se sine omogućio je Branku Baueru potpunu slobodu u izboru narednog projekta: Samo ljudi trebao je biti ostvarenje na «hollywoodskom nivou», koje će pokazati virtuoznost njegovog redateljskog prosedea i melodramatičnom fabulom osvojiti publiku. Iako je redateljska izvedba bila uistinu impresivna (film je ne bez razloga izabran u službeni program venecijanskog festivala), a scenarij je svojom klasičnom dotjeranošću nadilazio tadašnje standarde jugoslavenske kinematografije, koketiranje s melodramom i izvjesna introvertnost cjeline (radnja se uglavnom odigrava u pansionu i sanatoriju zavijenima snijegom) osvetili su se Baueru: domaća je kritika tada tražila drugačije, modernije sižeje (kao u urbanom omnibusu Subotom uveče Vladimira Pogačića), a publiku su te godine na pulskom festivalu puno više impresionirali prvi poslijeratni film u boji Pop Ćira i pop Spira Soje Jovanović, kao i dijalektalni humor tragikomedije Fedora Hanžekovića Svoga tela gospodar. Otkako je u proljeće 1979. prikazan u ciklusu Televizije Zagreb Domaći zaboravljeni film, u razdoblju sve glasnijeg zagovaranja žanrovskog filma, Samo ljudi stječe znatan broj poklonika među mlađom generacijom kritičara, pa ga danas mnogi smatraju jednim od najznačajnijih ostvarenja u povijesti hrvatske kinematografije.
Dozvola za prikazivanje: od 3. srpnja 1957.
Izvoz: Čehoslovačka, Bugarska, DR Njemačka, Italija
Ukoliko primjetite netočne informacije ili pak imate ideju kako bi se ovu bilješku moglo unaprijediti, svakako nam javite.