Oktavijan Miletić snimatelj

1. Početna
2. Snimatelji
3. Oktavijan Miletić

Datum i mjesto rođenja: 1. listopada 1902., Zagreb

Datum i mjesto smrti: 17. kolovoza 1987., Zagreb

Pionir hrvatskog filma, snimatelj i redatelj Kad je riječ o Miletiću kao snimatelju igranih dugometražnih filmova prvo treba govoriti o njegovom, ujedno i redateljskom filmskom uratku, filmu Lisinski (1944).
Visoka likovna kultura se u tom filmu očituje u nizu detalja kao primjerice fascinantan, idilični prikaz Gornjeg grada u Zagrebu, romantični ugođaj šetnji prirodom postignut svjetlom i kompozicijom kadra, prikaz demonstracija na Markovu trgu 1845. godine ("srpanjske žrtve"), odabirom gornjeg rakursa osigurana je bolja preglednost prizora, a i likovno je atraktivniji, interijeri crkve u Mariji Bistrici snimljeni su na sličan način kao u njegovu filmu Barok u Hrvatskoj (1942) što se posebice odnosi na osvjetljenje i pokrete kamere. Inspiracija slikarstvom posebice je vidljiva u prikazu šetnji Lisinskog poljima i susretima s koscima. U prizorima kad Lisinski saznaje da neće nastupati pred kraljem i kad se zaklinje da više neće skladati, taj šok i dileme sugerirane su svjetlom koje bi s pravom mogli nazvati dramskim". Vizualno je najzanimljiviji dio filma vizija pred skladateljevu smrt, gdje posebice dolaze do izražaja svjetlo, dvostruke ekspozicije, pretapanja i drugi optički efekti (mekocrtač) kojima Miletić vlada izvanredno, pazeći da se ni u čemu ne pretjera).

U filmu Živjet će ovaj narod (Nikola Popović, 1947) u svakom kadru inače slabašna filma, osjeća se sigurna ruka, bolje reći oko Oktavijana Miletića. No, kako je cjelokupni redateljski koncept filma lažni ekspresionizam i romantizam u službi toga je morala biti i fotografija. Miletićev prvi igrani film u dužnosti snimatelja za nekog drugog redatelja, primjer je fotografske idealizacije u poslijeratnom razdoblju hrvatske kinematografije.

Filmu Bakonja fra Brne redatelja Fedora Hanžekovića iz 1950. kritika je uz ostalo zamjerala i vrstu akademske, hladne fotografije. Miletić u tom filmu majstorski vlada svjetlom. Njime stvara ugođaj samostana. Iako nije korišteno ambijentalno osvjetljenje koje bi za takvu vrstu filma bilo optimalno rješenje (glede vremena radnje), a što naravno nije bilo moguće naročito zbog ondašnje niske osjetljivosti filma, Miletić se odlučio za stilizirano dramsko svjetlo koje je autorsko. On svjetlom jasno odvaja planove unutar slike (prostora), rabi pretežito nižu tonsku ljestvicu, a nisu mu strani ni svjetlosni otoci, odnosno svjetlosni krupni planovi, čime film u pojedinim trenucima djeluje naglašeno teatralno. Kompozicija kadra je besprijekorna.

Koncert redatelja Branka Belana iz 1954. odlikuje se dinamičnim pokretima kamere (uvodni dio filma), dubinskim kadrovima, funkcionalno građenim svjetlom (Emino stradavanje) i pažljivim odabirom rakursa. Najekspresivniji prizor u filmu je snoviđenje, što je vrhunac snimateljskog umijeća, nadgradnju prizora slikom. Miletić tijekom cijelog filma vješto smjenjuje stilizacijski i dokumentaristički način snimanja. U Jubileju gospodina Ikla (Vatroslav Mimica, 1955) Miletić izrazito pazi na ugođajnu (svjetlosnu) autentičnost, kako u eksterijernim , tako i interijernim prizorima.. Kamerom, uključujući i manje trikove, odnosno svjetlosne stilizacije, snimatelj se najviše približio osobnom redateljsko-snimateljskom rukopisu iz prvih amaterskih filmova. Svoga tijela gospodar je film Fedora Hanžekovića iz 1957. godine u kome se Miletić kao snimatelj prezentirao akademskim uratkom, mogli bi reći primjerom fotografskog realizma. Svjetlom i kompozicijom kadra postiže uvjerljivi ugođaj, poetičnost, odnosno, kad je to potrebno dramatičnost i ekspresivnost. Film sadrži niz eksterijernih prizora slikarske kakvoće. Carevo novo ruho (Ante Babaja, 1961) jedini je igrani dugometražni film koji je Miletić snimio u boji. Riječ je o snimateljsko-redateljskom eksperimentu, filmu-bajci što se glede doprinosa kamere očituje u stilizacijskim postupcima u izgradnji svjetla (rabi se prednje difuzno svjetlo čime se maksimalno ističu boja i oblici), primjeni boje (u uskoj suradnji s kostimografom i scenografom) i specijalnim efektima...


Nagrade (igrani, dugometražni filmovi):

Nagrada vlade FNRJ za snimateljski rad u filmu Živjet će ovaj narod, 1948.
Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo, 1968.