Koncert film

1. Početna
2. Filmovi
3. Koncert

---

Godina proizvodnje: 1954

Trajanje: 90 minuta

Tehnika: 35mm standard, c/b

Filmski rod: Igrani film

---

Režija:
Belan, Branko

Produkcija:
Jadran film

Snimatelj:
Miletić Oktavijan

Sinopsis:
Proljeće 1945, Zagreb netom po oslobođenju. Članovi Studentskog kulturno-umjetničkog društva neuspjelo pokušavaju nagovoriti zapuštenu i depresivnu učiteljicu klavira Emu da svira na priredbi koju organiziraju. Emu preplavljuju sjećanja... 28. 6. 1914., na dan atentata u Sarajevu, Ema je imala dvanaest godina i odlično je znala svirati klavir, a taj je talent u njoj otkrio g. Pjaskovski, vlasnik trgovine glazbalima u kojoj je Emina majka radila kao čistačica. Igrom slučaja Ema se susretne s plemičko-vojničkom obitelji Glajzner, potuče s njihovom kćerkom, svojom vršnjakinjom Gretom, te nešto kasnije slomi kuk i ostane hroma. Nepunih osam godina kasnije, 7. 9. 1922., Ema se, svirajući klavir, preko prozora upozna s mladim učiteljem klavira i skladateljem Berislavom koji u susjednoj zgradi, kod Glajznerovih, podučava mladu Gretu. Ema i Berislav dogovore sastanak, no potištena svojom hromošću ona se na njemu ne pojavi. Šestog siječnja 1929. kralj Aleksandar proglasio je diktaturu, a Ema i trojica njezinih kolega muzičara naručeni su da sviraju na svadbenom slavlju Grete i njezina mladoženje, sina bogatog industrijalca. Angažman propadne, a dvanaest godina kasnije, 1941., Ema dolazi u gostionicu kod željezničkog kolodvora i tamo prvi put nakon gotovo dvadeset godina ugleda Berislava, koji je pobjegao iz logora i zatražio pomoć starog znanca, konobara Viktora. Ustaška patrola ulazi u gostionicu i Berislav je u velikoj opasnosti...

Uloge:
Nada Škrinjar (Ema), Miroslav Petrović (Berislav), Sonja Šagovac (Beata, Gretina majka), Marija Piro (Greta), Rudolf Kukić (Max Gasparelli), Branko Špoljar (Edmund Glojzner), Viktor Bek (pukovnik Leopold Glojzner), Zvonimir Rogoz (g. Pjaskovski), Mira Stopić (Ema kao djevojčica), Neda Pataki (Greta kao djevojčica), Nela Eržišnik (Emina majka Barbara), Relja Bašić (Bartol), Boris Buzančić (voditelj SKUD-a), Stevo Vujatović (šlagist), Milivoj Presečki (violinist), Bruno Mandić (flautist), Jurica Dijaković (novinar), Marija Tocinovski (sekretarica), Milan Orlović (Žika Miladinović), Borivoj Šembera (šef sale), Ivan Pajić (Viktor), Slavko Mihalić (ustaški suradnik Mijo), Antun Nalis (ustaški natporučnik), Ana Hercigonja (Estera), Vlasta Hegedušić (Julka, sluškinja Glajznerovih), Vladimir Leib (kuhar) i dr.

Zemlja proizvodnje:
Federativna Narodna Republika Jugoslavija (Narodna Republika Hrvatska)

Scenarij:
Vladan Desnica (prema sinopsisu Branka Belana)

Glazba:
Silvije Bombardelli i arhivska (Klavirski koncert Petra Iljiča Čajkovskog, pjesma Lili Marlen; autor pjesme Heroji mladi: Emil Cossetto)

Montaža:
Radojka Ivančević

Scenografija:
Želimir Zagotta

Kostimografija:
Marko Cerovac

Komentar:
Ambiciozna povijesna panorama koja je sup(r)ostavila velika povijesna zbivanja i individualne sudbine, jasno zastupajući stav da je važnost individualnog života iznad razvikanih historijskih, ponajprije političkih, prekretnica, čime se stavila u opoziciju spram službene marksističke ideologije, debitantski je cjelovečernji igrani uradak Branka Belana, jedan od najimpresivnijih debija hrvatske kinematografije uopće. Premda je melodramski segment djela ponešto presentimentalan, a intonacija (suvišnog) off-pripovjedača patetično-pompozna, film fascinira začudo skladnim spojem melodramsko-stiliziranog i dramsko-realističkog prosedea, a ponajprije realizacijom potonjeg, gdje se odlično povezala Belanova užerežijska suverenost sa sjajnim glumačkim izvedbama (ponajprije Sonje Šagovac, Rudolfa Kukića, Viktora Beka, ali i malih Mire Stopić i Nede Pataki, te čitavog niza živopisnih epizodista, među kojima i budućeg pjesničkog klasika Slavka Mihalića). Kreativni vrhunac filma svakako je druga retrospekcijska epizoda, u kojoj Belan briljantno prikazuje emocionalno-moralni kaos deklasiranih Glojznera, a svojom onodobnom smjelošću imponira sam pesimistični završetak, gdje ni partizanski trijumf i vitalnost zanesene omladine ne mogu dokinuti osobnu Eminu bol i beznađe, čime se još jednom i konačno individualno pretpostavlja općem (posve suprotno dotadašnjoj prevladavajućoj ideologijskoj praksi hrvatskog igranog filma). Filmu suvremena kritika odbacila ga je (na festivalu u Puli Nada Škrinjar ipak je nagrađena trećom nagradom za žensku ulogu), no sedamdesetih godina dolazi do njegove revalorizacije te ga otad većina kritičara drži najboljim hrvatskim filmom pedesetih, a mnogi ga redovno svrstavaju u najbolje hrvatske filmove svih vremena.

Dozvola za prikazivanje: od 5. svibnja 1954.

Izvoz: Sovjetski Savez, Mađarska