Godina proizvodnje: 2022.
Trajanje: 90 minuta
Tehnika: DCP, boja
Filmski rod: Igrani film
Režija:
Heraković, Filip
Produkcija:
Wolfgang & Dolly, 119 Marvilla Studios
Snimatelj:
Krnić Tomislav
Sinopsis:
Josip je nogometni golman nadimka Pelikan koji se u toplicama
oporavlja od ozljede koljena koju je zadobio na skijanju u švicarskim Alpama i
koja mu ozbiljno ugrožava karijeru. Provodeći vrijeme vježbajući s
fizioterapeutom zaokupljenim samim sobom i primajući posjete sada već skoro
bivše djevojke i bivšeg najboljeg prijatelja, nogometnog kolege, postaje mu
jasno da mora ponovno otkriti tko je. Da bi bio sretan sa samim sobom, prvo
mora izaći iz vlastite kože. Pa kad u toplicama slučajno nabasa na prodajnu
konferenciju gdje ga zamijene za nekog drugog, prihvaća novi identitet i
istražuje život iz drugačije perspektive, u potrazi za svojim istinskim
identitetom.
Uloge:
Edi Ćelić, Lucija Barišić, Ivan Glowatzky, Marko Petrić, Tena Nemet
Brankov, Biljana Lovre, Stojan Matavulj, Tanja Smoje, Goran Koši, Valentina
Lončarić, Nina Sabo, Gordan Marijanović, Dražen Šivak, Ana Marija Veselčić,
Vanja Gvozdić, Antonio Scarpa
Zemlja proizvodnje:
Hrvatska, Portugal
Scenarij:
Nikolina Bogdanović, Filip Heraković
Glazba:
Matej Merlić
Montaža:
Iva Ivan
Scenografija:
Željka Burić
Kostimografija:
Dubravka Skvrce
Komentar:
Debitantski dugometražni igrani film Filipa Herakovića u svoje
središte postavlja lik nogometaša Josipa, čovjeka minimalne komunikacije s
ljudskom okolinom. (Za)čudan je to protagonist do neke mjere blizak
karakterima tzv. grčkog čudnog vala, no njegova posvemašnja alijenacija i
egzistencijalna praznina upućuju i na Antonionija. Pogotovo kad igrom slučaja
dođe u situaciju da promijeni identitet, pa onda to i učini. S obzirom da su se
egzistencijalna pustoš i otuđenje smjestili u liku nogometnog golmana, nameće
se još jedna asocijacija – Handkeov (potom i Wendersov) Strah golmana od
izvođenja jedanaesterca, humorna nota u svemu tome neke je kritičare navela,
pak, na usporedbu s filmovima Akija Kaurismäkija. No liku Josipa nedostaje one
potisnute, suspregnute topline karakteristične za reprezentativne otuđenike
finskog autora. S tom toplinom, željom za njom, zapravo i počinju problemi
Herakovićeva filma koji ima jako dobro otvaranje i prvu otprilike polovicu.
Naime, u jednom trenutku protagonist će u prostorijama toplica nabasati na
seminar za putujuće prodavače usisavača, gdje će ga zamijeniti za seminarca
Borisa Novaka, čiji će identitet preuzeti. S novim identitetom doći će veća
komunikativnost, druženje s novim kolegama, dakle dinamizacija i zatopljivanje
dotadašnjeg stanja, međutim to bitno ne obogaćuje Josipov lik. Štoviše, on
postaje, moglo bi se reći, običniji i time manje zanimljiv, a prilika za mali zaplet
putem potencijalnog ljubavnog trokuta (kolegica sa seminara zainteresira se za
njega, ali je on odluči ignorirati, da bi se kratkotrajno povezao s pacijenticom
koja ga upoznaje s doslovnim i metaforičkim ljuštenjem stare kože) propušta
se, jer Herakovića i koscenaristicu Nikolinu Bogdanović više je zanimala
simbolika nego konkretna ljudska interakcija. No veći je problem što čitav
seminarski segment donosi zaokret u smjeru ('toplijeg') pučkog humora čiji je
glavni nositelj jedino izrazito poznato glumačko ime u ekipi sastavljenoj
uglavnom od rubno znanih ili neznanih glumaca, Stojan Matavulj. Potonji
iskače iz 'egalitarne' postave i afirmiranošću i humornim registrom, i to se čini
popriličnom autorskom greškom: vrsta humora koja dolazi sa seminarcima
jednostavno ne pripada sofisticiranom ('hladnom') kontekstu Pelikana.
Drugi velik problem filma jest sama završnica sa svojim dvostrukim krajem
(prije i poslije naslova na odjavnici). Prvi kraj je hipersimbolički pretenciozan, a
drugi kao da ga pokušava malo sniziti, koristeći i humor, a usput i zaokružiti
cjelinu. Oba se doimaju previše apstraktnima i ne donose efektnu poantu kakva
je ovoj vrsti filma itekako potrebna. S druge strane, Pelikan ima i svoje
nesumnjive odlike. Rad kamere svakako je kvalitetan; tretman kolora mogao je
doduše biti intenzivniji i zanimljiviji, ali kompozicije kadrova i pomaci objektiva
u podosta slučajeva svjedoče vrlo osviještenom korištenju odnosa likova i
prostora. Ipak, udarna je igla filma središnji glumac Edi Ćelić – upoznali smo ga
kao iznimno uvjerljivog gej Rimljanina u debiju Simona Bogojevića Naratha
Illyricvm, a ovdje je na svojim plećima, na neki način, morao nositi cijelu
filmsku strukturu. Zanimljive fizionomije i znatne sposobnosti sugeriranja
(pomaknutih) psihičkih stanja, učinio je to bez greške.
Početak prikazivanja: premijerna projekcija 19.studenog 2022. na Filmskom
festivalu Black Nights u Tallinnu; ograničena hrvatska kino distribucija po
nezavisnim kinima 29. lipnja 2023.
Nagrade i festivali:
- Filmski festival Black Nights u Tallinnu, 2022. – Posebna nagrada žirija u
Natjecanju debitantskog filma
- Festival autorskog filma, Beograd, 2022. - Nagrada za najbolji film
programa Hrabri Balkan
- Festival mediteranskog filma Split, 2023.
- Pulski filmski festival, 2023.
Ukoliko primjetite netočne informacije ili pak imate ideju kako bi se ovu bilješku moglo unaprijediti, svakako nam javite.