Pelikan film


Godina proizvodnje: 2022.

Trajanje: 90 minuta

Tehnika: DCP, boja

Filmski rod: Igrani film


Režija:
Heraković, Filip

Produkcija:
Wolfgang & Dolly, 119 Marvilla Studios

Snimatelj:
Krnić Tomislav

Sinopsis:
Josip je nogometni golman nadimka Pelikan koji se u toplicama oporavlja od ozljede koljena koju je zadobio na skijanju u švicarskim Alpama i koja mu ozbiljno ugrožava karijeru. Provodeći vrijeme vježbajući s fizioterapeutom zaokupljenim samim sobom i primajući posjete sada već skoro bivše djevojke i bivšeg najboljeg prijatelja, nogometnog kolege, postaje mu jasno da mora ponovno otkriti tko je. Da bi bio sretan sa samim sobom, prvo mora izaći iz vlastite kože. Pa kad u toplicama slučajno nabasa na prodajnu konferenciju gdje ga zamijene za nekog drugog, prihvaća novi identitet i istražuje život iz drugačije perspektive, u potrazi za svojim istinskim identitetom.

Uloge:
Edi Ćelić, Lucija Barišić, Ivan Glowatzky, Marko Petrić, Tena Nemet Brankov, Biljana Lovre, Stojan Matavulj, Tanja Smoje, Goran Koši, Valentina Lončarić, Nina Sabo, Gordan Marijanović, Dražen Šivak, Ana Marija Veselčić, Vanja Gvozdić, Antonio Scarpa

Zemlja proizvodnje:
Hrvatska, Portugal

Scenarij:
Nikolina Bogdanović, Filip Heraković

Glazba:
Matej Merlić

Montaža:
Iva Ivan

Scenografija:
Željka Burić

Kostimografija:
Dubravka Skvrce

Komentar:
Debitantski dugometražni igrani film Filipa Herakovića u svoje središte postavlja lik nogometaša Josipa, čovjeka minimalne komunikacije s ljudskom okolinom. (Za)čudan je to protagonist do neke mjere blizak karakterima tzv. grčkog čudnog vala, no njegova posvemašnja alijenacija i egzistencijalna praznina upućuju i na Antonionija. Pogotovo kad igrom slučaja dođe u situaciju da promijeni identitet, pa onda to i učini. S obzirom da su se egzistencijalna pustoš i otuđenje smjestili u liku nogometnog golmana, nameće se još jedna asocijacija – Handkeov (potom i Wendersov) Strah golmana od izvođenja jedanaesterca, humorna nota u svemu tome neke je kritičare navela, pak, na usporedbu s filmovima Akija Kaurismäkija. No liku Josipa nedostaje one potisnute, suspregnute topline karakteristične za reprezentativne otuđenike finskog autora. S tom toplinom, željom za njom, zapravo i počinju problemi Herakovićeva filma koji ima jako dobro otvaranje i prvu otprilike polovicu. Naime, u jednom trenutku protagonist će u prostorijama toplica nabasati na seminar za putujuće prodavače usisavača, gdje će ga zamijeniti za seminarca Borisa Novaka, čiji će identitet preuzeti. S novim identitetom doći će veća komunikativnost, druženje s novim kolegama, dakle dinamizacija i zatopljivanje dotadašnjeg stanja, međutim to bitno ne obogaćuje Josipov lik. Štoviše, on postaje, moglo bi se reći, običniji i time manje zanimljiv, a prilika za mali zaplet putem potencijalnog ljubavnog trokuta (kolegica sa seminara zainteresira se za njega, ali je on odluči ignorirati, da bi se kratkotrajno povezao s pacijenticom koja ga upoznaje s doslovnim i metaforičkim ljuštenjem stare kože) propušta se, jer Herakovića i koscenaristicu Nikolinu Bogdanović više je zanimala simbolika nego konkretna ljudska interakcija. No veći je problem što čitav seminarski segment donosi zaokret u smjeru ('toplijeg') pučkog humora čiji je glavni nositelj jedino izrazito poznato glumačko ime u ekipi sastavljenoj uglavnom od rubno znanih ili neznanih glumaca, Stojan Matavulj. Potonji iskače iz 'egalitarne' postave i afirmiranošću i humornim registrom, i to se čini popriličnom autorskom greškom: vrsta humora koja dolazi sa seminarcima jednostavno ne pripada sofisticiranom ('hladnom') kontekstu Pelikana. Drugi velik problem filma jest sama završnica sa svojim dvostrukim krajem (prije i poslije naslova na odjavnici). Prvi kraj je hipersimbolički pretenciozan, a drugi kao da ga pokušava malo sniziti, koristeći i humor, a usput i zaokružiti cjelinu. Oba se doimaju previše apstraktnima i ne donose efektnu poantu kakva je ovoj vrsti filma itekako potrebna. S druge strane, Pelikan ima i svoje nesumnjive odlike. Rad kamere svakako je kvalitetan; tretman kolora mogao je doduše biti intenzivniji i zanimljiviji, ali kompozicije kadrova i pomaci objektiva u podosta slučajeva svjedoče vrlo osviještenom korištenju odnosa likova i prostora. Ipak, udarna je igla filma središnji glumac Edi Ćelić – upoznali smo ga kao iznimno uvjerljivog gej Rimljanina u debiju Simona Bogojevića Naratha Illyricvm, a ovdje je na svojim plećima, na neki način, morao nositi cijelu filmsku strukturu. Zanimljive fizionomije i znatne sposobnosti sugeriranja (pomaknutih) psihičkih stanja, učinio je to bez greške.

Početak prikazivanja: premijerna projekcija 19.studenog 2022. na Filmskom festivalu Black Nights u Tallinnu; ograničena hrvatska kino distribucija po nezavisnim kinima 29. lipnja 2023.

Nagrade i festivali:
- Filmski festival Black Nights u Tallinnu, 2022. – Posebna nagrada žirija u Natjecanju debitantskog filma
- Festival autorskog filma, Beograd, 2022. - Nagrada za najbolji film programa Hrabri Balkan 
- Festival mediteranskog filma Split, 2023.
- Pulski filmski festival, 2023.

Nadopunjavanje informacija

Ukoliko primjetite netočne informacije ili pak imate ideju kako bi se ovu bilješku moglo unaprijediti, svakako nam javite.