Ciguli Miguli film


Godina proizvodnje: 1952

Trajanje: 104 minute

Tehnika: 35mm standard, c/b

Filmski rod: Igrani film


Režija:
Marjanović, Branko

Produkcija:
Jadran film

Snimatelj:
Tanhofer Nikola

Sinopsis:
Partijski funkcionar Ivan Ivanović dolazi u provincijski gradić kako bi privremeno zamijenio odsutnog referenta za kulturu. Fanatično revan u nastojanju da kulturni život reformira na način koji on smatra socijalističkim i za narod najkorisnijim, Ivanović ukida svih pet glazbenih društava koje djeluju u gradiću - obrtnički Crveni kos, umirovljenički Milopoj, obrtničko-radničku Hrvatsku zoru, vatrogasnu Trubu i činovničku Socijalističku zoru. Također, daje nalog da se s gradskog trga ukloni spomenik pokojnom mjesnom skladatelju Ciguliju Miguliju. Takvi Ivanovićevi potezi izazovu odlučan otpor građana, napose omladine...

Uloge:
Ljubomir Didić (Ivan Ivanović), August Cilić (Valentin Žugec), Viktor Bek (Pepek), Martin Matošević (šef vatrogasnog društva), Zvonko Tkalec (pak Hrdalo), Joža Šeb (Hijacint Štiglić), Ljubo Dijan (krojač), Milivoj Arhanić (Ivek), Marica (Olga Klarić), Boris Buzančić (predsjednik omladinskog saveza), Ðokica Milaković (poštar) i dr.

Zemlja proizvodnje:
Federativna Narodna Republika Jugoslavija (Narodna Republika Hrvatska)

Scenarij:
Joža Horvat

Glazba:
Ivo Tijardović (tekstovi pjesama - Gustav Krklec)

Montaža:
Radojka Ivančević

Scenografija:
Zdravko Gmajner

Kostimografija:

Komentar:
Druga redateljsko-scenaristička suradnja Branka Marjanovića i Jože Horvata (nakon Zastave) rezultirala je prvim i jedinim zabranjenim hrvatskim filmom socijalističkog razdoblja. Žestoku antibirokratsku satiru vodeći partijski kadrovi shvatili su kao antisocijalistički oporbeni pamflet koji afirmira građanstvo (pri čemu je pokušaj uklanjanja spomenika Ciguliju Miguliju protumačen kao aluzija na uklanjanje spomenika banu Jelačiću s tadašnjeg zagrebačkog Trga Republike), te su se posebno okomili na Jožu Horvata, pisca scenarija koji je dotad imao status provjerenog partijskog kadra. Doista, Ciguli Miguli danas se doima kao politički poprilično hrabar uradak, pogotovo za ono vrijeme, a kritika neobrazovanog i voluntarističkog komunističkog apartčika (čije ime i prezime ne zvuči uzalud tako ruski) zaista se može shvatiti i tumačiti ne kao kritika izoliranih ekscesa komunističke vlasti, nego kao obračun s tom vlašću u cjelini. Godine 1977., punih dvadesetpet godina od zabrane, film je dobio cenzorsko odobrenje za javno prikazivanje.

Dozvola za prikazivanje: od 30. travnja 1977.