Nikola Tanhofer snimatelj

1. Početna
2. Snimatelji
3. Nikola Tanhofer

Datum i mjesto rođenja: 25. prosinca 1926., Zagreb

Datum i mjesto smrti: 23. studeni 1998., Zagreb

Snimatelj, redatelj, scenarist, umjetnički pedagog, sveučilišni profesor. Filmom se počinje baviti 1943. godine u kino-amaterskom društvu Romanija. Nakon završene gimnazije počinje raditi kao laborant, tonski tehničar i snimatelj-reporter u Filmskom poduzeću DFJ , Direkciji za NR Hrvatsku i u Zora filmu. Upisuje studij Povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U dvadesetdrugoj godini snima prvi dugometražni igrani film Zastava (Branko Marjanović,1949) koji se odlikuje fotografijom na razini tadašnjih visokih svjetskih standarda, posebice glede tretmana svjetla, kompozicije i uopće likovnosti kadra, i nakon toga još šest igranih, te dvadesetpet kratkometražnih filmova. U filmu Plavi 9 (Krešo Golik,1950) gdje je susnimatelj Slavko Zalar vješto održava vizualni kontinuitet i ugođaj, a ističe se i u vještoj uporabi maketa. U filmu Sinji galeb (Branko Bauer, 1953) uočen je rad kamere i to zbog funkcionalnih kompozicija slike, vizualno atraktivnih kutova snimanja, uspješne primjene stražnje projekcije (po prvi puta u jugoslavenskoj kinematografiji), trikova (prizori na moru), te stvaranja ugođaja svjetlom (predvečerje). Njegova je kamera majstorski vođena i u filmovima Branka Marjanovića Ciguli Miguli (1952) i Opsada (1956). U omnibus filmu Ključ (1965), u dvije priče koje su režirali Vanča Kljaković i Antun Vrdoljak, upravo je fotografija najekspresivniji čimbenik. Snimatelj je i u filmu Bablje ljeto (1970) koji i režira. Ovdje istražuje mogućnosti izražavanja bojom i potvrđuje svoju visoku likovnu kulturu. U filmu H-8 (1958) koji režira, a snima ga Slavko Zalar, osjeća se ruka Tanhofera snimatelja od primjene stražnje projekcije do rada s maketama u studiju, do laboratorijskih intervencija na filmskom materijalu. To se može reći i za njegov film Sreća dolazi u 9 iz 1961. godine kojeg snima Branko Ivatović, a gdje su nazočni brojni, poglavito optički efekti. U filmu Svanuće (1964), snimatelj je Antun Markić, Tanhofer eksperimentira filmskim formatom mijenjajući tijekom filma izrez kadra. Kao inovator, uvijek je bio sklon istraživanju na području filmske tehnike. Kao pedagog 1969. godine utemeljuje studij Filmskog i televizijskog snimanja, te je na Akademiji dramske umjetnosti sveučilišni nastavnik do kraja života. Kao vrstan pedagog, teoretičar i praktičar uvijek je nastojao povezati tradicionalnu filmsku fotografiju s novim stremljenjima (primjerice snimanje u uvjetima postojećeg svjetla).
Autor je niza stručnih članaka i dvije temeljne knjige za svakog snimatelja Filmska fotografija (1981) i O boji na filmu i srodnim medijima (2000). Prvi je predsjednik Hrvatske udruge filmskih snimatelja 1996. godine. Za umjetnički rad nagrađen je brojnim nagradama, od kojih posebice treba istaknuti Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo (1986) i odlikovanje Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića (1996).