Godina proizvodnje: 2022.
Trajanje: 76 minuta
Tehnika: DCP, boja
Filmski rod: Igrani film
Režija:
Violić, Nina
Produkcija:
Spiritus movens, Terminal 3, MP filmska produkcija, Zagreb film, Propeler film, Antitalent
Snimatelj:
Černjul Vanja
Sinopsis:
Posljednji trenuci zafrkancije, nježnosti i apsurda prije kraha jedne
obitelji. Dok se roditelji bave zamjeranjima i prebacivanjem krivnje, njihov
šestogodišnji sin svoj svijet gradi kroz igru. Svatko od njih ima svoju istinu.
Uloge:
Nina Violić, Goran Bogdan, Bruno Frketić Bajić, Lee Delong, Ziggy
Zemlja proizvodnje:
Hrvatska
Scenarij:
Nina Violić
Glazba:
Filip Šovagović
Montaža:
Vladimir Gojun
Scenografija:
Ana Savić Gecan
Kostimografija:
Ana Savić Gecan
Komentar:
Nina Violić ostvarenjem Baci se na pod postala je prva je hrvatska
glumica koja je napisala i režirala dugometražni igrani film. Za debi je odabrala
iskušanu narativnu koncepciju sagledavanja istog događaja iz više perspektiva,
u njezinom slučaju triju. Posljednji dan jednog braka prvo se promatra iz vizure
djeteta, dječaka predškolskog uzrasta, potom iz vizure supruga i naposljetku
supruge. Početna perspektiva osvaja svojom neočekivanošću i svježinom; kao
da se neki novi Dušan Vukotić pojavio na sceni i dočarao imaginativnost djeteta
spojem igranog i animiranog. Dječak Igor naime pati od alergijske astme, no
umjesto da bježi od prašine ili je uništava, on je odluči 'pripitomiti'; trunčice
prašine zamišlja kao svoje prijatelje koje spašava od usisavača. Prašina
odnosno grinje vizualizirane su lutka-animacijom kao simpatična mala bića čije
utjelovljenje ne pobuđuje dragost samo u Igora, nego vjerojatno i većine
gledatelja. Ta prva trećina filma odigrava se većinom u dječjoj sobi i kroz
samostalno 'druženje' dječaka i njegovih 'prijatelja', uz ponešto komunikacije s
ocem i majkom te očevom tetkom iz Amerike, a 'živi' ne samo od
iznenađujućeg sraza igranog i animiranog, nego i od izvanredno prirodnog
nastupa malog debitanta Brune Frketića Bajića. I dok prva vizura zatječe
gledatelje svojim hibridnim karakteristikama, zbunjujući, ali i razgaljujući, druge
dvije nude znatno manje. Suprug/otac lik je koji se ne može suočiti sa
stvarnošću suprugine odluke da ga napusti pa se sam pred sobom pravi da se
ništa bitno ne događa, pokušavajući u isto uvjeriti i samu ženu na odlasku. Da
bi pojačao pritisak, pridobiva na svoju stranu supruginu majku (u filmu prisutna
samo glasom na telefonu) i namješta da im u posjet dođe njegova tetka
pristigla iz SAD-a koja je draga obiteljska prijateljica. No ni puničini telefonski
pozivi kćeri i unuku, ni tetkina prisutnost i dobro raspoloženje ne mogu
promijeniti ženinu/majčinu odluku da ode. Problem druge trećine filma jest taj
što lik supruga i oca nije dostatno zanimljiv, odnosno što situacije u kojima se
zatječe (interakcija sa suprugom, sinom, tetkom) ne odišu nekom
sugestivnijom životnošću. Možda i ključna scena za odnos supružnika, svakako
scena s najviše potencijala za dramatičnost, ona u wc-u gdje on od nje
pokušava iznuditi seksualni kontakt, iako dobro zamišljena, u konkretnoj
izvedbi uklapa se u opću sterilnost tog filmskog segmenta. Ista stvar,
nedostatak sugestivnosti, događa se u trećem dijelu, gdje se ubacuje
rašomonski element pa suprug/otac u vizuri supruge/majke od nezrelog, ali
dobronamjernog čovjeka (kako je prikazan u drugom dijelu, odnosno kako sam
sebe vidi) postaje znatnim dijelom nesimpatični psiho-grubijan. Pritom, slično
filmu Ridleyja Scotta Posljednji dvoboj, suprugina perspektiva je na neki
povlaštena, odnosno na djelu nije 'čisti rašomon' nego se sugerira da je ženino
očište 'istinitije'.
Nina Violić opskrbila se prestižnim suradnicima (snimatelj Vanja Černjul,
montažer Vladimir Gojun, glavni glumci Goran Bogdan i ona sama), imala sreće
da pronađe darovitog dječaka za ulogu sinčića, angažirala dobru američku
glumicu Lee Delong za rolu tetke, odabrala arhitektonski poticajnu
ambijentaciju, a ipak kvalitativnim dometima nije dosegla iznad prosječnosti.
Dramaturška oskudnost trebala je biti u funkciji realističnosti, no da bi se to
postiglo dvoje glavnih glumaca trebalo je pružiti mnogo više od tek korektnih
izvedbi (odabir je bio diskretniji modus, međutim ispao je bezličniji), a stan
slojevite arhitekture, u kojem se posebno izdvaja duga ostakljena lođa, trebao
je biti bolje iskorišten za građenje atmosfere.
Početak prikazivanja: Premijerna projekcija na Festivalu mediteranskog filma u
Splitu 16. lipnja 2022., redovna kino distribucija 23. lipnja 2022.
Nagrade i festivali:
- Festival mediteranskog filma, Split 2022. – Udica Festivala za najbolji
dugometražni film
- Pulski filmski festival, 2022. – Nagrada Breza za najboljeg debitanta (Nina
Violić)
- Rab Film Festival, 2022.
- Vukovar Film Festival, 2022.
- Filmski festival glumca, Vinkovci, 2022.
- Međunarodni filmski festival u Beogradu FEST 2023.
Ukoliko primjetite netočne informacije ili pak imate ideju kako bi se ovu bilješku moglo unaprijediti, svakako nam javite.