Doktor ludosti film


Godina proizvodnje: 2003.

Trajanje: 84 minute

Tehnika: 35 mm, boja

Filmski rod: Igrani film


Režija:
Hadžić, Fadil

Produkcija:
Alka film

Snimatelj:
Trninić Slobodan

Sinopsis:
Doktor Emil Hofbauer (Pero Kvrgić) stari je psihijatar koji vjeruje da je u današnje vrijeme svatko lud dok mu se ne dokaže suprotno. Tijekom samo dva sata kroz čekaonicu njegove ordinacije proći će mnogo ljudi, pacijenata koji se manje ili više uspješno snalaze u današnjem društvu. Oni su redom iskompleksirani, uplašeni, zbunjeni, ljutiti i nesretni u egzistencijama, a dr. Hofbauer ih uglavnom ignorira zaokupljen vlastitim brigama. Pored dobrodušna gospodina Dobrohotnića (Žarko Potočnjak) te nesigurna gospodina Zbunjakovića (Zoran Pokupec) i njegove izgubljene kćeri (Olga Pakalović) koja se vraća iz inozemstva, kod psihijatra će doći opernim arijama sklona svadljiva gospođa (Elizabeta Kukić), njen bivši, ali i budući suprug (Damir Lončar), inače uspješan poslovni čovjek, novinar crne kronike Horkić stariji (Milan Štrljić), njegov sin (Igor Mešin), također novinar, te terorističkim planovima opsjednut predvodnik vojske spasa General (Predrag Vušović).

Uloge:
Pero Kvrgić (dr. Emil Hofbauer), Igor Mešin (novinar Horkić, mlađi), Elizabeta Kukić (svadljiva gospođa), Damir Lončar (poslovni čovjek), Žarko Potočnjak (Ignjac Dobrohotić), Predrag Vušović (General), Milan Štrljić (reporter Horkić, stariji), Zoran Pokupec (Otto Puba Zbunjaković), Olga Pakalović (Zbunjakovićeva kći), Dražen Kühn (obavještajac Igor Kulenko), Boris Dvornik (prolaznik), Ivan Lovriček (prolaznik), Ivica Zadro (nasmijani čovjek), Jadranka Matković (radikalka), Mladen Domaš (ađutant), Inge Appelt (čistačica)

Zemlja proizvodnje:
Hrvatska

Scenarij:
Fadil Hadžić

Glazba:
Tomislav Babić

Montaža:
Dubravko Slunjski

Scenografija:
Tom Tomljenović

Kostimografija:
Branka Tkalčec

Komentar:
Neuspjela farsična crna komedija scenarista i redatelja Fadila Hadžića prvi je film koji je svestran i iznimno plodan autor realizirao poslije 19 godina. Riječ je o predvidljivu, naglašeno teatralnu i sasvim konfuznu ostvarenju spora ritma, koje je osim promašenom simbolikom, slabom glumom i pretjerano doslovnim socijalno-kritičkim opservacijama opterećeno i trivijalnom tezom da su psihički bolesni ljudi među nama, a ne na psihijatriji. Film koncipiran kao kazališna predstava pretrpan je stereotipima iz nekadašnjih vodvilja, pa su među nezanimljivim i karikaturalnim likovima i zaboravljivi profesor koji mašta o Nobelovoj nagradi te čija se pokojna supruga reinkarnirala u mački, tajkun u potrazi za glasnogovornikom, radikal koji želi počiniti državni udar i slični pomaknuti, ali nimalo duhoviti pa čak i iritantni karakteri. Kroz njihove priče Hadžić se obračunava s njemu, čini se nerazumljivom konceptualnopm umjetnošću i Andyjem Warholom, citira Mussolinijeve misli o novinarstvu te ismijava spolnu nemoć i istospolnu seksualnu orijentaciju.

Početak prikazivanja: redovita kino-distribucija 5. studenog 2003. godine