Kino Lika film


Godina proizvodnje: 2008

Trajanje: 117 minuta

Tehnika: 35 mm, boja

Filmski rod: Igrani film


Režija:
Matanić, Dalibor

Produkcija:
Kinorama, Hrvatska radiotelevizija, Porta Produkcija

Snimatelj:
Linta Branko

Sinopsis:
Mladi Mike Križapoljac (Krešimir Mikić) dobrodušan je no mentalno hendikepiran momak iz Like koji zbog zanesenosti prirodom i životinjama jednog dana u polju nesretnim slučajem skrivi pogibiju majke (Mirela Brekalo). No Mike zna baratati nogometnom loptom i mogao bi postati darovit nogometaš, pa njegov otac (Danko Ljuština) u tome vidi mogućnost spasa za sebe i sina. Mikina sumještanka Olga (Areta Ćurković) introvertirana je pretila djevojka frustrirana usamljenošću i neostvarenom željom za muškim dodirom. Šutljivi i grubi Joso (Ivo Gregurević) otac je teško bolesnog dječaka (Petar Tuđa) i odavno otuđeni suprug brižne žene (Jasna Žalica) koja predano skrbi o sinu. Sušno je ljeto i vode nema dovoljno, a Joso je škrt čovjek kojemu je stoka gotovo važnija od ljudi, pa je njegova supruga prisiljena sinu potajno davati vodu. Za Miku će se sve dodatno zakomplicirati kad njegov otac dozna da uskoro stiže nogometni skaut Hajduka (Miro Ungar), za Olgu kad odluči preko oglasa pronaći dečka te na susret s njim otputovati u München, a za Josinu suprugu kad joj muž odbije pomoć sumještana.

Uloge:
Krešimir Mikić (Mike), Areta Ćurković (Olga), Ivo Gregurević (Joso), Danko Ljuština (Mikin otac), Jasna Žalica (Josina supruga), Milan Pleština (liječnik), Marija Tadić (Jele), Milivoj Beader (iguman), Nada Gačešić Livaković (strina), Dara Vukić (baka), Damir Karakaš (Glišo), Nikša Butijer (Kombajn), Petar Tuđa (dječak), Trpimir Jurkić (mlađi policajac), Filip Radoš (stariji policajac), Mirela Brekalo (Mikina majka), Daniel Radečić (Nikola Tesla), Csilla Barath-Bastaić (djevojka iz Zagreba), Miro Ungar (skaut)

Zemlja proizvodnje:
Hrvatska

Scenarij:
Dalibor Matanić, Milan Živković, prema istoimenoj zbirci kratkih priča Damira Karakaša

Glazba:
Jura Ferina, Pavle Miholjević

Montaža:
Tomislav Pavlic

Scenografija:
Željka Burić

Kostimografija:
Ana Savić-Gecan

Komentar:
Godine 2008. na pulskom festivalu ovjenčana Zlatnim arenama za najbolju žensku sporednu ulogu (Nada Gačešić Livaković) i najuspjeliju masku, te Vjesnikovom nagradom Breza za najbolju debitanticu (Areta Ćurković), psihološka egzistencijalna socijalna drama Dalibora Matanića ponešto je slobodna adaptacija nekoliko priča iz hvaljene istoimene zbirke Damira Karakaša. Prihvativši se najvećim dijelom vjerne prilagodbe triju priča („Olga“, „Devet“ i „Voda“) iz Karakaševe zbirke, koju književnik i književni urednik Robert Perišić uspoređuje s prozom Gabriela Garcije Márqueza, Matanić uz suradnju kazališnog redatelja Milana Živkovića u cjelinu umeće i izmijenjene detalje iz uvodne priče „Kurva“, a lik harmonikaša Gliše iz priče „Harmonika“ projicira u sporednu figuru koju u filmu tumači sam Karakaš. Vjerno slijedeći izraziti naturalizam i dočaravanje egzistencijalne tjeskobe i očaja mahom tragičnih protagonista proznog predloška, Matanić iznevjerava u pokušajima približavanja Karakaševog grubog magičnog realizma. Svakako, on učinkovito uvodi vrlo slikovite likove i gledateljima predočava njihove osobnosti i mikrikozmose, isprva sugerirajući određenu naklonost prema Miki Križapoljcu i njegovom ženskom pandanu Olgi, a u narativno uglavnom pregledno sročenoj cjelini realizam kombinira s groteskom i ironijom. U usporedbi s prvim dvjema pričama, s obzirom na njihovu tragiku dobrano neprimjereno dijelom realiziranih u Mataniću omiljenom grotesknom ključu i s određenim ironijskim odmakom, ona o Josinoj obitelji predočena je realistički, s katarzičnim „deus ex machina“ dodatkom u obliku kišnog pljuska koji ispire prljavštinu i grijehe protagonista. Ono što u drugom dijelu i završnici filma osobito smeta je autorovo nepotrebno iživljavanje nad ionako tragičnim protagonistima, kojima Matanić, za razliku od Karakaša koji čitateljima Mikina i Olgina intimna stanja sugerira navođenjem njihovih misli i raspoloženja, ni u smrti i krajnjem samoponiženju ne ostavlja gotovo ni trunak ljudskosti.

Početak prikazivanja: premijerno srpanj 2008. godine na pulskom festivalu, redovita distribucija 24. rujan 2008. godine

Nagrade i festivali:
Pulski filmski festival 2008. godine – Zlatne arene za najbolju žensku sporednu ulogu i najuspjeliju masku, Vjesnikova nagrada Breza za najbolju debitanticu
Montpellier Film Festival 2008. – Nagrada mladog žirija
Noordelijk Film Festival 2008. – nagrada Matad´Or u međunarodnoj konkurenciji i Nagrada studenata
Festival europskog filma Lecce 2008. – nagrada Golden Olive
Međunarodni filmski festival Aleksandrija 2009. – nagrada za najboljeg redatelja u međunarodnoj konkurenciji
Međunarodni filmski festival u Meksiku 2009. – posebno priznanje Srebrna palma izvan konkurencije