Dragutin Novak snimatelj

1. Početna
2. Snimatelji
3. Dragutin Novak

Datum i mjesto rođenja: 19. lipnja 1927., Zagreb

Diplomirani snimatelj. Od 1964. godine jedan je od najaktivnijih snimatelja na hrvatskoj televiziji gdje je stvorio veliki opus. Rad na filmu započeo je 1950. god. u Jadran filmu. Kao rukovoditelj odjela rasvjete surađivao je s mnogim prominentnim snimateljima: Oktavijanom Miletićem, Nikolom Tanhoferom, Franom Vodopivcem, Brankom Blažinom i drugima. Bio je dizajner rasvjete, snimatelj i direktor fotografije, realizirajući brojne televizijske emisije, serije Glušćevića, Golika i dr, televizijske igrane filmove, dokumentarne i promidžbene. Surađivao je i u koprodukcijama. Prvi igrani film snima 1972. godine, Živa istina Tomislava Radića u stilu filma istine (cinéma vérité) primjenjujući dokumentaristički pristup koji se očituje u dinamičnoj kameri (reportažni stil), često postojećoj rasvjeti, laboratorijskoj obradi filma koja naglašava zrnatost emulzije (snimano na 16 mm filmu i prebačeno na 35mm vrpcu) i drugo. U filmu Razmeđa (Krešo Golik, 1973) i Pucanj istog redatelja iz 1977. godine koji su također izvorno snimani na 16 mm formatu pa prebacivani na 35-milimetarski, nastoji slijediti dokumentaristički pristup započet u Radićevom filmu. Usporeno kretanje (Vanče Kljakovića, 1979) film je u kojem je bitan ugođaj i to onaj postignut svjetlom. U radu snimatelja nailazimo na niz improvizacija (scenografskih poglavito) pa i nekoliko većih promašaja glede izgradnje svjetla. Šteta, jer je to prvi Novakov film snimljen na profesionalnom kino formatu. Noć poslije smrti, film Branka Ivande iz 1983. godine (televizijska drama sa 16mm filma prebačena na 35mm film), uz Radićev je film, najbolji snimateljski Novakov uradak. Njime pokazuje da vrsno vlada svjetlom, posebice u stvaranju ugođaja. Kompozicija kadra je klasična i krajnje korektna, što odgovara sadržaju i temi filma. Manja zamjerka odnosi se na krajnje asketsko rabljenje boje, što se dobrim dijelom može reći i za rad scenografa, odnosno kostimografa. Jedan od boljih rezultata prebacivanja filma sa substandardnog 16mm formata na format 35 mm u hrvatskoj kinematografiji primjer je filma Zadarski memento (Joakima Marušić, 1984). Ovdje je kamera znatno bolja od filma i potvrda da Novak kao snimatelj nažalost osim kod Radića i djelomice u Golikovom opusu nije naišao na pravu prigodu gdje bi pokazao svu tehničku (zanatsku) vještinu i umjetničku zrelost. Za televizijski rad nagrađen je nizom nagrada.