Enes Midžić snimatelj

1. Početna
2. Snimatelji
3. Enes Midžić

Datum i mjesto rođenja: 23. lipnja 1946., Zagreb

Snimatelj bogata umjetničkog opusa i široka interesa. Diplomirao na ADU gdje je redoviti profesor od 1976. Na toj visokoškolskoj ustanovi obavljao je značajne funkcije (pročelnik odsjeka, predstojnik odjela, prodekan i dekan), a od 1991. do 1994, godine bio je prorektor Sveučilišta u Zagrebu. Izniman je umjetnički pedagog, metodičar i didaktičar, nastavljač pedagoških stremljenja kojih je začetnik Nikola Tanhofer, a temelje se na filmskoj praksi. Tijekom cjelokupna rada iznimno skrbi o položaju hrvatskog filma, a posebice o mjestu koje u kinematografiji zauzima snimateljstvo i profesija filmskog i televizijskog snimatelja, poglavito akademskog. Učenik je majstora umjetničke fotografije Toše Dabca. Filmskim i televizijskim snimanjem bavi se od 1972. godine. Snimio je šest igranih filmova, osam televizijskih, dvije televizijske serije, pedesetak kratkometražnih filmova (dokumentarnih i igranih),velik broj namjenskih filmova, reportaža i sl. Autor je brojnih stručnih članaka o snimanju i filmskoj tehnici te knjiga O slici pokretnih slika: kadar i stanja kamere (2004) i Govor oko kamere: rječnik filmskog žargona, kolokvijalnih i stručnih izraza stranoga podrijetla (2006). Aktivni je član Matice Hrvatske, Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti, Hrvatskog društva filmskih djelatnika, Udruge hrvatskih filmskih snimatelja i drugih. Film Luda kuća (Ljubiša Ristić, 1980) debitantski je Midžićev rad na igranome filmu i ono po čemu ga i treba zapamtiti vrsna je filmska fotografija. Snimatelj vješto vlada kompozicijom kadra, pokretima kamere (kamera je često dinamična), odabirom objektiva, svjetlom i bojom (sekvenca traženja bebe, dolazak Gestapa i dr.).U filmu S.P.U.K. (Milivoj Puhlovski,1983) kamera je vrlo dinamična ( ponekad s vrlo složenim mizanscenskim pokretima), s obzirom na većinu prizora na svjetlu sunca.
Midžić je uspješno izbjegnuo zamke snimanja u tim uvjetima. Domišljenim snimateljskim rješenjima uspio je obogatiti inače relativno siromaštvo ispred kamere i film učiniti uvjerljivim. Sedma kronika (Bruno Gamulin, 1996) je film kultivirane filmske slike, što se posebice odnosi na tretman svjetla i boje. Radeći sa Željkom Senečićem filmove Pont Neuf(1997), Zavaravanje (1998), Midžić stvara filmove ugođaja primjenjujući snimateljsko iskustvo i likovnu kulturu. U filmu Ljeto za sjećanje (B. Gamulin, 1990) fotografija je sa svih motrišta izvanredna, a što je najvažnije u službi filmske priče i radnje filma. Polagana predaja (B. Gamulin) film je ceste korektno snimateljski odrađen. U većem dijelu igranih filmova koje je snimio Midžić može se osjetiti njegovo vrlo dobro poznavanje, a tada i stvaralačko rabljenje izražajnih mogućnosti filmske slike što je uvijek potvrđivao i radom u kratkometražnoj produkciji za što je često nagrađivan.


Nagrade:

Nagrada grada Zagreba 1981. god. (zajedno s redateljem Nenadom Puhovskim) za film U potrazi za Šutejem
Nagrada za kameru RTB-a za film U potrazi za Šutejem, Beograd 1982.
Nagrada za kameru za film Zagreb red. Rajko Grlić, Međunarodni festival sportskog i turističkog filma, Maribor 1982.
Prix Phillips eclairage et architecture(zajedno s redateljem Brunom Gamulinom) za film Broj iz svjetlosti, Festival International du Film d'Arhitecture et d'Environnement Urbain, Bordeaux 1984.
Zlatna medalja Beograd za filmove Rubne slike gladi, red. Nenad Puhovski i Posvećenje mjesta red. Bruno Gamulin, 37. Festival jugoslavenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma, Beograd 1990.
Zlatna medalja Milton Manaki za film Posvećenje mjesta, red. Bruno Gamulin, Festival filmske kamere, Bitola 1990.
Grand Prix de la qualite de l'imageza film Posvećenje mjesta, red. Bruno Gamulin, 14. Festival International du Film D'Art, UNESCO, Paris 1990.
Nagrada KODAK za film Sedma kronika, red. Bruno Gamulin, Festival hrvatskoga filma, Pula 1996.
Nagrada Vladimir Nazor za filmsku umjetnost, Zagreb 1997.